Slavonija i Baranja pulsiraju životom kroz svoje bogate narodne nošnje, gdje svaka pažljivo izvezena nit nosi duboke priče o ponosu, identitetu i nepokolebljivoj tradiciji Hrvata Šokaca. Ove regije nisu samo domaćini izvanrednih tekstilnih umijeća – one su pravi čuvari kulturne baštine koja spaja generacije. Kao što kako prenosi Cro-East, zlatovez i baranjski šokački vez predstavljaju raskošne simbole otpornosti pred povijesnim previranjima, živeći danas kroz radionice i folklorne manifestacije.​

Zlatovez: Raskošni sjaj prestiža kroz stoljeća

Zlatovez predstavlja izuzetnu tehniku veza koja koristi zlatne konce – zlato ili bijelo zlato – za stvaranje sofisticiranih, blistavih uzoraka, najčešće apliciranih preko papira kako bi se postigla maksimalna vidljivost i briljantnost. Ova vještina se prvi put pojavila u 19. stoljeću kao simbol društvenog statusa među seoskim obiteljima, gdje je krasila svečane djevojačke nošnje i momačka poprsja, naglašavajući bogatstvo i majstorstvo.​

Korijeni zlatoveza sežu još dublje, u 13. stoljeće u Dubrovniku, odakle se širio kroz europske dvore i bogataške kuće. U Slavoniji je posebno cvjetao za vrijeme biskupa Josipa Jurja Strossmayera, koji je zajedno s etnografom Milkom Cepelićem aktivno podržavao majstorice, fasciniran njihove preciznošću. Njihovi radovi stekli su međunarodno priznanje na izložbama, postajući simbol hrvatske umjetničke spretnosti. Unatoč periodima zaborava, tradicija se održala obiteljskim prenosom, a u 1970-ima oživjela kroz radionice Hrvatske zajednice tehničke kulture, gdje su učitelji podučavali mlađe generacije.​

Baranjski šokački vez: Duboki simbol šokačkog identiteta

Baranjski šokački vezovi, upisani 2021. godine kao 184. nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske, jedinstveni su ukrasi osnovnih dijelova narodnih nošnji i platnenih predmeta starosjedilačkog šokačkog stanovništva u hrvatskom i mađarskom dijelu Baranje. Ovi vezovi nisu samo estetski dodaci – oni nose snažnu simboliku identiteta, tradicije i kulturnog kontinuiteta, posebno važnu u multikulturalnoj regiji oblikovanoj društveno-povijesnim previranjima i promjenama granica.​

Tehnike uključuju zahtjevne bijele veze i veze brojem, koristeći bijelu, crvenu, plavu i crnu boju na prirodnom koncu. Dominiraju stilizirani motivi: sitne geometrijske forme poput zvizdica (zvizdice), biljni uzorci kao grane, tulipani i deteljine, te životinjski simboli – pitlovi, pilići, ptice i patke – koji evociraju obiteljski život, plodnost i zaštitu. U 19. stoljeću bili su svakodnevni u podravskom i podunavskom dijelu Baranje, ali su kasnije, pod utjecajem industrijske robe i mode, potisnuti jednostavnijim tehnikama. Ključno za očuvanje bila je Osnovna škola u Dražu, gdje je 1968. učiteljica Jelka Mihaljev osnovala vezilačku sekciju, podučavajući “male vezilje” kroz pola stoljeća.​

Očuvanje baštine: Od radionica do manifestacija

Danas se zlatovez i šokački vez aktivno njeguju u Etnološkom centru baranjske baštine u Beli Manastir, pod upravom Centra za kulturu Grada Belog Manastira, gdje cijele godine traju radionice, edukacije i izložbe s nositeljicama poput Eve Kostolić, Jelene Mijatov, Eve Balatinac, Pava Franjina, Marije Kolar, Jelice Mesar, Kate Vinojčić i Janje Jednašić. Ove aktivnosti ne samo da prenose vještinu, već grade zajedništvo i privlače mlade entuzijaste.​

Na velikim manifestacijama poput Đakovačkih vezova, ovi motivi dolaze do izražaja u punom sjaju, okupljajući zanatlije i posjetitelje. Takvi događaji osiguravaju da zlatovez svojim sjajem i šokački vez svojim dubokim značenjem ostanu živi simboli baranjske kulture, most između prošlosti i budućnosti.