Ministarstvo kulture i medija proglasilo je “Umijeće izrade starih baranjskih šokačkih vezova” 184. zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom Hrvatske.
Tijekom cijele godine u Etnološkom centru baranjske baštine naglasak će biti na baranjskom šokačkom vezu kroz razne radionice, edukacije i izložbe. Prema odluci Ministarstva kulture i medija, Uprave za zaštitu kulturne baštine, potvrđeno je da izrada baranjskih šokačkih vezova ima status nematerijalne kulturne baštine.
Baranjski šokački vez upisan je kao 184. nematerijalno kulturno dobro u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Glavni ukras narodnih nošnji – vještina izrade baranjskih šokačkih vezova, koja je osnovni ukras tradicionalnih dijelova nošnje i platnenih predmeta starosjedilačkog hrvatskog šokačkog stanovništva na području Baranje u Hrvatskoj i Mađarskoj, jedinstvena je po svojoj simbolici identiteta. Povijesna i društvena previranja te promjene granica tijekom zadnjih nekoliko stoljeća oblikovali su multikulturalni karakter regije, u kojoj su Hrvati Šokci do danas sačuvali svoj subetnički i nacionalni identitet zahvaljujući i folklornim simbolima (običajima, pjesmama, plesovima, govoru), a posebno prepoznatljivoj narodnoj nošnji.
Vlasta Šabić, viša kustosica i voditeljica Etnografskog odjela Muzeja Slavonije u Osijeku, ističe da se razlikuju podravski i podunavski dio Baranje. Tradicionalna nošnja starosjedilaca Šokaca, posebno ženska, zadržala se u svakodnevici gotovo do kraja 20. stoljeća, sa jasno izraženim slavenskim karakteristikama.
Od starijih slojeva odjeće iz druge polovice 19. stoljeća, pod utjecajem tvorničke robe i građanske mode, u prvoj polovici 20. stoljeća razvijaju se noviji slojevi odjeće. U drugoj polovici 20. i početkom 21. stoljeća narodna nošnja se prvenstveno koristi u folklornim manifestacijama kao jedan od glavnih simbola identiteta.
Tehnike veza koriste se za ukrašavanje osnovnih odjevnih predmeta ženske i muške baranjske nošnje. U starijim slojevima odjeće koristile su se zahtjevne tehnike bijelog veza i veza brojem, uz upotrebu bijele, crvene, plave i crne boje. Prevladavali su stilizirani mali geometrijski, biljni i životinjski motivi, često sačuvani pod lokalnim nazivima (zvizdice, frčki, grane, tulipani, deteljine, pitlovi, pilići, tice, patke…). Iste tehnike veza prisutne su i na širem panonskom području, osobito kod šokačkog stanovništva, a baranjske posebnosti prepoznaju se po specifičnoj ornamentalnoj i kolorističkoj izvedbi.
Nažalost, novije tehnike, zbog jednostavnije izrade i izraženijih boja, gotovo su potisnule složenije tehnike bijelog veza i veza brojem, ali su zahvaljujući pojedincima ipak opstale.
Očuvanju baranjskih šokačkih vezova doprinijelo je i osnivanje vezilačke sekcije pri Osnovnoj školi u Dražu 1968. godine pod vodstvom učiteljice Jelke Mihaljev. Ministarstvo ističe kako je škola tijekom više od pola stoljeća rada s tradicijskim tehnikama veza upoznala brojne generacije učenica.
Dio ove nematerijalne baštine može se razgledati u Etnološkom centru baranjske baštine kojim upravlja Centar za kulturu Grada Belog Manastira.
Važno je spomenuti i one koji su uložili mnogo truda u ovaj dugotrajan proces, kako bi Baranja dobila još jedno zaštićeno nematerijalno dobro. Na popisu nositelja (za različite tehnike) nalaze se Eva Kostolić, Jelena Mijatov, Eva Balatinac, Pavo Franjin, Marija Kolar, Jelica Mesar, Kata Vinojčić i Janja Jednašić. Veliku podršku pružio je i osječki Konzervatorski odjel Ministarstva kulture i medija te Uprava za zaštitu kulturne baštine.
